
Kada jedno vreme prođe i nestanu ljudi koji su tom dobu pripadali, ostaju nam tragovi u vremenu da nas na njih sećaju, a čuvari tih sećanja da nam priče iz njihovih života ispričaju. Jednu od tih priča, iz doba kada se Srbija budi i previre, donosimo iz Konaka kneginje Ljubice, gde smo u razgovoru sa kustosom Muzeja grada Beograda Natašom Popovskom oživeli lik hrabre, tragične i među narodom omiljene i poštovane kneginje.
Kneginja Ljubica potiče iz ugledne kuće Vukomanovića, jedne od najuglednijih porodica iz Srezojevaca, iz Rudničkog okruga, dok je knez Miloš pripadao siromašnoj porodici koja se u to doba bavila kalauženjem stoke.
Kada je Miloš želeo da oženi Ljubicu bio je na jednom nižem materijalnom i obrazovnom nivou, ali i u svakom drugom smislu, objašnjava nam kustoskinja muzeja dok u konaku sedimo u centralnom delu, pod nazivom Divanhana, gde je knez primao zvanice kad je boravio u ovom delu Beograda.
Knez je u to vreme opstajao zahvaljujući svom polubratu Milanu Obrenoviću koji je pripadao bogatoj i uglednoj porodici i koji je Miloša u to vreme materijalno pomagao i bio veoma značajan za njegov uspon, što će Miloš znati da ceni i kasnije uzvrati. Koliko je porodica Obrenović bila uticajna, govori i to što je Miloš vremenom uzeo njihovo prezime, jer je njegovo po ocu bilo Teodorović. Ljubica je u tom periodu bila velika prilika za siromašnog Miloša i njena porodica nije bila saglasna da se ona uda za siromašnijeg od sebe, tako da se njihovo venčanje desilo po smrti njenog oca, koji je bio glavna prepreka za brak.
Poznato je da je Milan Obrenović, kada ga je Milošev drug u kalauženju stoke, Turčin Ćor-Zuka zamolio da provodadžiše kod Ljubičinog oca i isprosi je za Miloša, rekao: “Pa kako misli on da se ženi kad nema ni kape na glavi“. Ipak, venčali su se na proleće 1804. godine u vreme izbijanja Prvog srpskog ustanka u Srbiji. Na molbu tada već vojvode Milana Obrenovića, vođa ustanka Karađorđe će pristati da bude venčani kum Milanovom polubratu Milošu (još uvek u tom trenutku Teodoroviću), dok će im stari svat biti Lazar Mutap.
Kubure za pojasom i odvažnost pred ustanicima
Početak braka Miloš i Ljubica provode u kući Milana Obrenovića u Brusnici. Ljubica se ponašala kao i sve žene tog perioda iz srpskih porodica, kuvala je, radila na imanju, brinula oko stoke i služila supruga za sofrom, za koju je sedala tek nakon što bi mu poljubila ruku, poslužila ga čašicom rakije i nakon čitanja molitve, jela sa njim.

Bila je, kako navodi kustos muzeja Nataša Popovska, žena starog kova. U narodu jedna od najvoljenijih i najpoštovanijih ličnosti XIX veka. Oblačila se jednostavno,ali je u vreme Prvog i Drugog srpskog ustanka, nosila za pojasom uvek dva pištolja. Od njih se neće odvajati sve do 1820. godine. Poznat je događaj kada se u bici kod Ljubića koja se dogodila u Drugom srpskom ustanku, obratila ustanicima koji su krenuli u povlačenje rečima: „Kecelje ženske pašite, pa mi žene da idemo da se bijemo!“ što je ohrabrilo vojsku, koja je krenula u napad i pobedila.
Odvažna i spremna na borbu, podnosila je svaki teret. Njena hrabrost je bila nesporna, ali ono sa čim nije mogla da se bori i gde je gubila, bila su Miloševa neverstva i ljubomora koja ju je opsedala da je često zbog toga od drugih ljudi bila zloupotrebljena.
A Miloš je, kako je počeo da jača u svojoj moći, počeo sve otvorenije da pokazuje svoja neverstva. Tokom svog života imao je dve javne ljubavnice, Petriju i Stanku, koje su posebnu brigu zadavale Ljubici. Petriju je Miloš doveo iz harema, da služi kneginji. Vremenom, ona će sve više privlačiti kneževu pažnju, čak toliko da su počeli da žive zajedno u kući iz koje se Ljubica odselila, jer je u to vreme, bio sagrađen konak za nju u Kragujevcu. Pošto se sve otvorenije među narodom pričalo da će Petrija postati zvanična knezova supruga, Ljubica se 1819. godine, uputila u staru kuću u Crnuću, da ispita o čemu se radi i tamo zatekla Petriju kako namešta krevete.
– Kome spremaš dve postelje Petrija?
– Spremam jednu gospodaru, drugu meni.
– A gde ću ja spavati noćas?
– Vala Bogu, prostrana je kuća!
– Zar tako, Petrija?
– Nisam ti ja kriva što ti Bog nije dao, drsko je odbrusila Petrija, aludirajući na činjenicu da Ljubica nije rodila muškog naslednika.
– A kad meni Bog nije dao, ja ću tebi dati, reče Ljubica i dohvati pištolj koji je bio na Miloševom uzglavlju i na mestu ubi Petriju.

Kažu da je knez bio van sebe od besa kada je saznao šta je uradila. Ljubica je nakon ubistva pobegla u Srezojevce svojoj familiji, koja je zapretila pobunom na Rudniku, ukoliko je Miloš bude ubio, pošto je on imao tu nameru.
Međutim, kad je saznao za njenu trudnoću, rekao je „nije krivo to što nosiš pod pojasom, inače bih te ubio“. Spasilo je to što je u tom trenutku bila trudna sa Milanom, kog će roditi u oktobru 1819. godine. Činjenica da je podarila naslednika, umirilao je Miloša.
Iz veze sa Petrijom, Miloš je imao ćerku Veliku, koju će Ljubica uzeti u svoj dom i gajiti je sa svojom decom, kao svoju ćerku. Na žalost, u to doba deca su često umirala od dečijih bolesti, pa će ona kao i još jedna Ljubičina ćerka, u vrlo kratkom razmaku, preminuti jedna za drugom od boginja.
Život na dvoru u Beogradu
Kako su se prilike za dobijanje autonomije Srbije kretale u dobrom pravcu, porodica Obrenović će se, zbog kneževih neophodnih pregovora i uticaja na Portu, preseliti u Beograd, u kom je knez Miloš sagradio nekoliko rezidencija za njihov boravak.

Konak kneginje Ljubice bio je rezidencijalni dvor koji je Miloš sagradio u Beogradu. Gradio se od 1829-1831. godine sa ciljem da u njemu živi knez, međutim zbog blizine Kalemegdana i turskih utrvrđenja, Miloš je odlučio da ovde smesti decu i kneginju, a da on sagradi drugi konak „na sat jahanja odavde“, na jednoj pristojnoj udaljenosti od Turaka, u Topčideru, nastavlja nam priču o životu kneginje Ljubice, kustos ovog divnog zdanja. Razlog zašto je knez odlučio da ovo uradi, jeste ta što oni nisu živeli zajedno od 1825. godine, od Đakove bune.
Bez obzira na razdvojenost, knez je često boravio u Konaku, gde je imao i svoju sobu, a u centralnom delu zdanja, gde je bila izdignuta Divan hana, sagrađena po ugledu na orijentalne vladare, primao je zvanice, obavljao sastanke, dogovarao poslove, mada se mnogo puta u tom istom delu dešavalo da se zora dočeka pesmom uz svirače.
Najintimniji deo konaka u kom je živela Ljubica sa decom, bio je vezan za molitvu. I knez i kneginja su imali svoje prostorije za tu namenu, koje su bile ukrašene ikonama presvete Bogorodice i svetog Nikole, koji je bio zaštitnik Obrenovića, čiju su slavu slavili, dok je kneginjina slava koju je donela iz porodice Vukomanović bila Lučindan.

Ne zna se pouzdano da li se u konaku slavila slava, jer je Miloš boravio u Topčideru, ali je u odsustvu kneza Miloša, domaćin slave bio najstariji sin Milan, a molitvu bi na svečanim ručkovima čitao mlađi sin Mihailo.
Kneginja je bila izuzetno vredna, jednostavna i dostojanstvena žena. Bez obzira što je bila iz imućne porodice, nikada se nije pirlitala. Od nakita nosila je burmu i sat sa tankim lančićem. U muzeju su sačuvane njene ukosnice od kornjačevine ukrašene brilijantima i čaša koji predstavljaju jednu vrstu ekskluzive u muzejskoj postavci. Često je govorila da srpske žene treba da se manu bespotrebnog kićenja i da se zadrže u jednostavnosti svojih života.
Mileva Alimpić, koja je lično poznavala kneginju i jedno vreme živela na dvoru, napisala je o kneginji: „Lepa glava, lepo, čisto, vedro lice, krupne smeđe oči, na licu sve pravilno, sve harmonično, čisti tip srpskog naroda, pojava dostojanstvena. Imala je jak glas, rečitost jasna, svaka reč joj je bila značajna – ubedljiva. Odevala se pristojno prema svome položaju“.

Od ljudi koji su bili redovni gosti u dvoru, najviše je cenila Tomu Vučića Perišića, kog je od milošte zvala „braca Vučić“ i Vuleta Gligorijevića, koji su se snabdevali raznim potrepštinama za nju, decu i dom. Kod Vučića je cenila hrabrost, odvažnosti i odanost Obrenovićima. Ali kad se bude okrenuo protiv kneza Miloša i njene dece, njeno mišljenje će se promeniti.
Pomagala je umetnike i intelektualce, koji su joj dolazili, a jedan od najvećih prijatelja njihove porodice bio je Vuk Karadžić, prema kome je bila široke ruke i koji joj je ostao privržen do samog kraja. U dom su dolazili Joakim Vujić i Dimitrije Davidović, čije je radove finansijski pomagala, a zna se da je materijalnu pomoć pružala Iliji Čarapiću, sinu Vase Čarapića, ali i ženi Nauma Ička.
Međutim, koliko su je voleli u narodu, najbolje govore reči Boa-Le-Konta koji je jednom prilikom rekao: „Srbi duboko cene svoju kneginju, i kad bi njen muž slučajno umro, drži se, da bi javno mišljenje predalo Gospođi Ljubici namesništvo kneževsko.“
Odnos sa Karađorđevićima
Kneginja Ljubica Obrenović nikada nije prebolela ubistvo kuma Karađorđa, kao što nikada nije oprostila svom mužu ubistvo kuma. Lično je jako negovala odnose sa Karađorđevićima, sa kumom Jelenom je ostala u dobrim odnosima i uticala je na Miloša da je vrati iz izgnastva iz Rusije i omogući joj da dobija penziju. Takođe je zahtevala od sina Mihaila da primi u državnu službu Aleksandra, sina Karađorđevog, za ađutanta.
Kada joj je kuma Jelena, početkom 1842. godine preminula, ona je učinila sve da njen sprovod bude što veličanstveniji i lično je otpratila njeno telo do Topole. To govori koliko je cenila svoje kumstvo, međutim u Srbiji XIX veka izgleda da dva gospodara nisu bila moguća, a da su dve dinastije nastavile da se za prevlast međusobno bore.

Burna vremena u kojima je živela, nosila su kneginju Ljubicu do samog kraja njenog života. Ustavobranitelji će iskoristiti njenu ljubomoru da je okrenu protiv kneza Miloša, kako bi je pridobili za sebe, a ona kada je uvidela da se okrenula protiv svoje porodice duboko je zažalila. Miloš je 1839. godine napustio Srbiju i otišao u izgnanstvo, na njegovo mesto će doći njihov najstariji sin Milan, koji će ostati upamćen kao vladar koji je najkraće vladao u istoriji nove Srbije. Krhkog zdravlja, preminuće 25 dana nakon početka svoje vladavine. (Knez Milan počiva u Crkvi svetog Marka u Beogradu, a po njemu će Donji Milanovac dobiti ime). Naslediće ga mlađi brat, knez Mihailo, koji će vladati u dva mandata (od 1839-1842. i od 1860-1868).
Godine 1842. on će sa majkom Ljubicom, napustiti Beograd, nakon bune koju je protiv njih podigao njihov dugogodišnji prijatelj Toma Vučić Perišić, koji na presto dovodi kneza Aleksandra, Karađorđevog sina. Kneginja tada napušta konak u koji se nikada više neće vratiti i koji nakon ovog perioda prestaje da ima fukciju rezidencije porodice Obrenović.
Kneginja Ljubica odlazi u izgnanstvo u Novi Sad (tadašnja Austro-Ugarska), gde će ubrzo nakon dolaska, početkom 1843. godine, njeno zdravlje početi naglo da se narušava. Poslednje dane svoga života provela je okružena svojom decom, a kroz prepisku sa knezom Milošem, saznajemo da mu se žalila kako će umreti izvan otadžbine. U tim poslednjim časovima, kajala se za svoje grehe, ali se za jedan posebno plašila. Zapisano je: “Mnogo greha imam i njih će mi milostivi Bog oprostiti, ali što svojom rukom ubih onu ženu, bojim se neće nikada!“
Preminula je u Novom Sadu 26. maja 1843. godine u 58. godini. Kneginjino telo prenoćilo je u novosadskoj Sabornoj crkvi. Zvona sa svih pravoslavnih, katoličkih i protestanskih crkava zvonila su prilikom kneginjinog sprovoda iz Novog Sada, preko Sremskih Karlovaca do manastira Krušedola, u kojem i dan danas počiva.
I dok završavamo ovu priču o kneginji Ljubici, koja je kao žena nosila teret promena koji je zahvatio Srbiju XIX veka, pogled nam iz njenog konaka, pada na Sabornu crkvu u kojoj počivaju suprug i sin, knez Miloš i knez Mihailo. I cela ta slika tragične porodice Obrenović može da stane u reči koje je izgovorila suprugu kada je jednom prilikom upitao kako je: „Gospodaru šta da vam kažem, kad vi znate da je moje srce puno trnja“.
Autor: Dijana Vasiljević