
U prostoru Galerije Pirot otvorena je izložba skica, kostima i nakita „Moderato Cantabile“, autorski promišljena i realizovana u saradnji sa Narodnim pozorištem Pirot, kao druga po redu izložba ovakvog tipa u zajedničkoj produkciji ove dve institucije. U središtu postavke nalaze se radovi kostimografkinje Milanka Berberović i umetnika u staklu Aleksandar M. Lukić, čija je dugogodišnja saradnja oblikovala jedinstven likovni dijalog između tekstila i stakla, scene i svetlosti, ideje i materijalizacije.

Autorka izložbe, istoričarka umetnosti Aleksandra Jagodić, u razgovoru sa umetničkim rukovodiocem Narodnog pozorišta Pirot, Aleksandrom Sašom Radulovićem, kao Milankina prijateljica inicirala je ideju o predstavljanju njenog bogatog opusa publici u Pirotu – gradu u čijem je pozorištu tokom više od tri decenije ostavila snažan i prepoznatljiv trag. Kako podseća Radulović, ansambl je godinama nosio kostime Milanke Berberović, dok do sada nije imao priliku da na sceni ponese i nakit Aleksandra Lukića, nastao upravo u organskoj sprezi sa njenim kostimografskim rešenjima.


Cilj izložbe, kako ističe Jagodić, jeste da se prikaže celovit proces nastanka kostima – od početne ideje, preko skice, do realizacije i konačne scenske upotrebe. „Milanka je jedna od retkih kostimografkinja koja je bila fizički prisutna u celom tom procesu“, naglašava ona, ukazujući na autoritet i odgovornost umetnice koja je, po potrebi, intervenisala i u završnoj fazi, menjajući ili dorađujući kostim kako bi u potpunosti odgovorio scenskoj istini. Takva posvećenost podrazumeva dubinsko razumevanje materijala, svetla i pokreta – svega onoga što kostim na sceni čini živim.

U svom obraćanju, koje je pročitano na otvaranju jer je bila sprečena da prisustvuje, Milanka Berberović ističe da „kostimografske skice, rađene različitim tehnikama, već asociraju predstavu, određujući joj žanr, rediteljsku koncepciju i karakter likova“. Nakit Aleksandra Lukića, dodaje, „različitim oblicima i bojama, prilagođen zahtevima predstave i scenskih likova, svetlucavom providnošću upotpunjuje celine realizovanih kostima, dajući im poseban likovni karakter i magiju bajkovitosti imaginarnog scenskog života“.

Upravo u toj „magiji“ susreću se dva umetnička senzibiliteta. Prijatelji i saradnici svedoče da se Milankina likovnost ne očitava samo u kostimima već i u samim skicama, u kojima je već sadržan kompletan vizuelni identitet budućeg kostima. Njene slikarske i praktične sposobnosti – od idejnog rešenja do šivenja i prisustva probama – potvrđuju retku svestranost umetnice koja je, kao nekadašnja dekanica Fakulteta primenjenih umetnosti u Beogradu, oblikovala generacije mladih stvaralaca.

Aleksandar M. Lukić, umetnik čiji je medijum staklo – od vitraža do pečenog, oblikovanog stakla – u ovu saradnju unosi element transformacije i svetlosne alhemije. U mnogim njegovim delima, uključujući monumentalne enterijerske instalacije i vitraže, prepoznaju se elementi koji su kasnije transponovani u nakit. „Staklo u sebi nosi magijski element“, ističe Lukić. U zavisnosti od podloge i ugla posmatranja, ono menja boju – zeleno postaje tirkizno ili zlatno, dobijajući raskoš i prestiž koji su idealni za scenski izraz.


Nakit prikazan na izložbi funkcioniše kao minijaturna skulptura – umetnički rad koji primarno pripada zidu galerije, a tek u posebnim prilikama postaje nosiv. U katalogu izložbe jasno je vidljiv princip njihove saradnje: Milankina fantastična skica za predstavu okružena je nakitom nastalim 2016. godine, oblikom koji se može prilagoditi različitim scenskim kontekstima – od emajliranog ornamenta do ratničkog obeležja cara ili kralja. U toj transformabilnosti ogleda se potencijal stakla da istovremeno bude dekor, simbol i dramaturški akcenat.

Njihova saradnja, kako svedoči Lukić, bila je gotovo intuitivna: „Pogledamo se, u tri reči se razumemo i radimo.“ Zajedno su realizovali nakit za modne revije i izložbe, a njihova samostalna izložba „Magija stakla“ predstavljena je i u Vašingtonu. U toj sinergiji tekstil dobija svetlosni impuls, a staklo dramaturšku funkciju.

Postavka „Moderato Cantabile“ tako ne predstavlja samo retrospektivu jednog bogatog opusa, već i studiju o procesu – o tome kako se ideja pretače u liniju, linija u materijal, a materijal u scensku iluziju. U spoju kostima i stakla, teksture i refleksije, publika ne posmatra samo predmete, već ulazi u prostor između skice i reflektora, između intime ateljea i uzvišenosti scene.

Izložba potvrđuje da je susret umetničkih disciplina najplodniji onda kada je zasnovan na poverenju, znanju i zajedničkom snu – a „Moderato Cantabile“ upravo je takav, smireno pevan, ali snažno odjekujući duet dvoje umetnika.
foto: Dunja info







